Prilikom obilaska Sarajeva, jedan američki arhitekt konstatirao je da je grad u svojoj socijalno-gospodarskoj strukturi građenja naopako postavljen. Iz njegove perspektive, bogati bi gradili na padinama oko grada, s najboljim pogledom i zrakom, dok bi se oni manje sretni i imućni gurali u bučnoj i zagušenoj dolini. Trenutno, padine zauzimaju manje sretne, često nedovršene i bespravne kuće. Sarajevo se geometrijski linearno razvijalo, prateći topografiju doline; svaki državni režim na njemu je iskušavao moduse rasta kroz arhitekturu i urbanizam. Rani začetak grada predstavljaju stambena naselja – mahale na padinama, rasprostranjene oko poslovnog dijela grada – čaršije u dolini. Kasniji režimi donijeli su blokovsku gradnju Austro-Ugarske, na koju se nadovezala moderna s urbanizmom nebodera i suvremenim prometom. Postupnim nestankom moderne propale su i strategije središnjeg planiranja i upravljanja prostorom, što je zatim stvorilo uvjete za bespravnu gradnju i često nelogično raspolaganje prostornim resursima. Ratovi kroje administrativne granice i ostavljaju iza sebe osakaćene prostore koji se sporije grade i integriraju u gradsku cjelinu.